Robert Harbold McDowell
Robert Harbold McDowell (izgovor: MakDauel; 1894 - 1980 [1]) je bio američki istoričar i sveučilišni profesor koji se bavio istorijom Bliskog Istoka, ali je poznatiji po obaveštajnom radu u Uredu za strateške usluge u drugom svetskom ratu, odnosno kao vođa američke obaveštajne misije kod četnika Draže Mihailovića.
MekDauelova misija se kodno zvala "Ranger". U Mihailovićev štab je došao 26. augusta 1944. godine, ali misija mu je otkazana već 18. septembra, zbog davanja neodgovornih izjava i protesta Britanije.[2] Robert MekDauel nije bio američki oficir za vezu u Mihailovićevom štabu, već isključivo obaveštajni agent. On nije bio ovlašten da pregovara o političkim pitanjima, već isključivo da prikuplja informacije.[3] Mekdauel je samovoljno odugovlačio svoj povratak, agitujući u korist četnika, sve dok konačno nije evakuisan iz Jugoslavije 2. novembra iste godine.
Njegove simpatije su bile na četničkoj strani i pokušao je da lobira politiku SAD za četnike nakon promjene stava britanskih vlasti koje su naredile napuštanje četnika u korist partizana u drugoj polovini 1943.
McDowell je promatrao promjenu britanske politike prema Jugoslaviji, kao član Zajedničke službe za prikupljanje obavještajnih podataka Srednji istok (Joint Intelligence Collection Agency Middle East, JICAME) u Kairu, i bio je nezadovoljan time kao i neki britanski oficiri koji su podržavali Mihailovića. McDowell je najprije tražio da ga pošalju na zadatak u Jugoslaviju u martu 1944, ali je odbijen, a njegov drugi zahtjev u junu također.[4]
Brigadni general Donovan, šef OSS, ipak je »progurao« slanje misije. 26. augusta 1944. su profesor McDowell (za potrebe misije privremeno proglašen "pukovnikom") i još četvorica — kapetan John Milodragovich, poručnik Ellsworth Kramer, stariji vodnik (kasnije poručnik) Michael Rayachich i jedan radiotelegrafist — spušteni padobranom na četnički teritorij nedaleko od Mihailovićevog štaba. Nick Lalich, voda jedinice za spašavanje avionskih posada, također je bio pridodan McDowellu. Američka misija pukovnika Mak Dauela je došla tokom Operacije Vazdušni most.
Zadatak McDowellove misije, kodno nazvane RANGER, je bio da sarađuje sa ACRU i prikuplja podatke o neprijatelju, jedinicama "nacionalista", eventualnoj kolaboraciji četnika sa okupatorom i sukobima između četnika i partizana. Misija je još trebalo da uspostavi vezu sa anti-osovinskim snagama u Bugrarskoj i Mađarskoj, i prenese savezničke uslove za predaju. Direktiva OSS McDowellu je dalje glasila:
Informisaćete generala Mihailovića da vaša misija nije političkog karaktera i ne predstavlja vladu SAD osim u svrhu prikupljanja strateških vojnih i političkih informacija za korištenje protiv zajedničkog neprijatelja. Vi ćete sasvim razjasniti Mihailoviću da niste ovlašteni za bilo kakve političke izjave u ime SAD.[5]
– Direktiva OSS McDowellu od 15. avgusta 1944.
Pri prvom susretu Mak Dauel je rekao Mihailoviću: „Sadašnjost vam je teška, budućnost je vaša".[6] On mu je još poručio: Nemačka je izgubila rat, vaša borba s Nemcima nas ne interesira; vaše je da se održite - ja sam došao da vam pomognem. Rekao mu je da će Anglo-amerikanci ući u Jugoslaviju iz dva pravca: jedan od Grčke a drugi od Slovenije. Mihailoviću je još rečeno: „Rusi u svom nadiranju neće ući u Jugoslaviju". Mak Dauel je Mihailoviću poručio da se održi u narodu i da će Amerikanci samo njega pomagati. On je na javnim zborovima govorio da američka omladina ne gine za to „da u Evropi ne zavlada komunizam" i da Amerika pomaže samo Mihailovića i četnički pokret u Jugoslaviji.[6] Tvrdio da Amerika i Velika Britanija vode trenutnu politiku popuštanja prema Moskvi, pa moraju spram Tita taktizirati, ali da u krajnjem ishodu dvije velike kapitalističke sile neće dozvoliti da se sovjetski utjecaj održi u Jugoslaviji.[7] McDowell je čak išao toliko daleko da je Mihailoviću obećavao savezničku podršku protiv partizana.[8]
Izjave koje se pripisuju pukovniku McDowellu nisu predstavljale službenu politiku SAD.[4]
General Mihailović to nije znao, pa mu je prisustvo McDowella pobudilo velika nadanja. Mihailović je izvestio McDowella da će do 1. septembra završiti mobilizaciju širom Jugoslavije. Rekao mu je da ima pod oružjem 100,000 ljudi, i pola miliona mobilisanih, još uvek bez oružja. Draža mu je pričao kako se sprema na Hitlera.[3]
6. septembra Mihailović je obavestio podređene komandante da McDowell ima "široka politička ovlaštenja" i da su "zajedno sačinili detaljan saveznički vojni i politički plan."[3] Četnici su štampali i propagandni liflet koji predstavlja McDowella kao "ličnog izaslanika predsednika Roosevelta" koji donosi lične poruke od predsednika Roosevelta i generala Wilsona nudeći "oružanu pomoć" četnicima.[9] Tito je zbog ovoga najoštrije protestovao kod američke misije.
15. septembra oficir OSS-a Joyce je obavestio pukovnika Huntingtona da McDowell ne nosi nikakvu poruku od predsednika Roosevelta ili generala Wilsona Mihailoviću niti poruku bilo kog drugog američkog zvaničnika. Prisustvo McDowellove grupe ni u kom smislu ne implicira "priznanje" Mihailovića niti odobravanje njegovih aktivnosti. McDowell nije ovlašćen da obećava bilo šta Mihailoviću niti postoji bilo kakav plan da se on pomogne:
Jedinica poslata u nacionalističku Srbiju ni u kom slučaju nije "američka misija" već jednostavno obaveštajna [operacija] da prikupi sa strateške oblasti strateške informacije.[10]
– Obavijest Joycea Huntingtonu, 15. sept. 1944.
McDowell je iz Srbije poslao sledeće mišljenje svojoj komandi:
Ako partizani povuku svoje trupe iz Srbije i sa njenih granica, verujem da će biti znatne šanse za primirje u građanskom ratu u cilju koncentracije svih jugoslovenskih trupa protiv Nemaca, partizana na zapadu i nacionalista na istoku.[11]
McDowell je još javljao da se nacionalisti nadaju da će se i Bugari pridružiti jugoslovenskoj federaciji i da će postići dogovor oko Makedonije. Bugarskoj će dati izlaz na Egejsko more. Predviđali su i da se Grčka pridruži Balkanskoj federaciji.[3]
McDowell se, u prisustvu Mihailovića, dva puta sastao sa njemačkim obavještajnim oficirom Rudolfom Stärkerom, koji je zastupao njemačkog specijalnog poslanika na Balkanu Hermanna Neubachera. Prvi put su se sastali početkom septembra 1944 u Pranjanima (oko 4. septembra[12]), a potom u selu Draginje, kod Šapca.[3] Sastanak je udesio Milan Aćimović.[6]
Šterker je govorio da SAD moraju spasiti Evropu od boljševizma, kroz saradnju sa Nemačkom.[3] Šterker je predložio sporazum s Britancima i Amerikancima, po kojem bi se sve njemačke trupe na Balkanu povukle do linije Dunav-Sava bez ometanja od Saveznika, a Nemci će za uzvrat te trupe upotrebiti protiv Rusa. Pukovnik Mak Dauel je navodno rekao da su razgovori na bazi prijevare ili savezničke nesloge van diskusije: „Nemačka će kapitulirati pred sva tri saveznika i vaše intrige između Sovjetskog Saveza i zapadnih demokratija neće pomoći".[6] Iako je odbio predlog, McDowell je bio voljan da nastavi pregovore.[13] Mak Dauel je rekao da će rado s njemačkim predstavnikom raspraviti skoro okončanje njemačkog otpora na Balkanu, te da će prenijeti svaki ozbiljan prijedlog koji bi Nijemci htjeli učiniti.[4] Navodno, Mak Dauel tražio od Nemaca da se povuku sa okupirane teritorije i da četnicima ostave oružje i municiju.[14] On je navodno izjavio: "Vi morate da kapitulirate, iz Jugoslavije da idete, a oružje da predate generalu Mihailoviću."[6]
U beleškama Rudija Stärkera koje su objavljene nakon rata je zapisano:
- McDowell hoće da razgovara sa Neubacherom i spreman je da ide u Beograd.
- Ne može se razgovarati ni o čemu što je suprotno zajedničkom interesu Saveznika.
- On je ovlašten da razgovara o problemima Balkana.
- On je spreman da govori o bilo kom drugom pitanju pod uslovom da izvesti svoju vladu.
- On je ovlašten da koristi američki avion pridodat njegovoj misiji da šalje nemačke pregovarače u inostranstvo, pa čak i u SAD.
- Specijalni američki opunomoćenik može također doći da učestvuje u razgovorima.
- On smatra Nojbahera iskusnim čovekom i praktičnim Nemcom koji najbolje zna šta činiti u dane kada izgleda da se rat bliži kraju.[15]
Neubacher je tražio Hitleru odobrenje za njegov sastanak sa McDowellom. Prema Neubacheru, McDowell je nameravao da spreči "sovjetsku invaziju Balkana", da se suprotstavi Titu i pomogne nacionalističkim snagama. Sam McDowell nije mogao da omogući snabdevanje četnika nakon teheranske konferencije. Ali samo njegovo prisustvo je, prema Nojbaheru, bilo "mana u pustinji" za moral srpskih kolaboracionističkih grupa (Mihailović, Ljotić, Nedić).[15]
Budući da se, prema savezničkom sporazumu, o svakoj lokalnoj predaji njemačkih komandanata moglo razgovarati samo kao o bezuvjetnoj predaji, od tih razgovora nije bilo ništa.[4]
Kada je početkom septembra britanski premijer Churchill saznao da McDowell boravi kod četnika, oštro je prigovorio američkom predsedniku Rooseveltu, podsjetivši ga na obećanje da neće slati misiju. Roosevelt je priznao pogrešku i naredio generalu Donovanu da opozove McDowella.[16]
18. septembra, McDowell je primio čvrste i jasne upute: naređeno mu je da se vrati, da ne ide u Beograd, ne preduzima mirovne pregovore niti bilo koje druge aktivnosti, ali da i dalje dostavlja obaveštenja čekajući evakuaciju.[13] 9. oktobra, komanda OSS u Bariju je sugerisala Mek Dauelu da se pridruži najbližoj partizanskoj jedinici. McDowell je ponovo kasnio sa odgovorom, ali je nakon dva dana odbio sugestiju kao "veoma opasnu i nemoguću". Na kraju, pukovnik Mekdauel je evakuisan 1. novembra 1944, mesec i po nakon Ruzveltove odluke da opozove misiju.
Mihailović u pismu Fotiću kaže da je Mekdauel otišao »kao veliki naš prijatelj«, da je pratio četničko povlačenje kroz veliki dio zapadne Srbije i sjeveroistočne Bosne i da je »imao prilike da vidi velike naše vojničke snage, kao i čvrstu povezanost između naroda i vojske. U Bosni je bio oduševljen našim radom na zbliženju sa Muslimanima i Katolicima. Učestvovao je na zborovima gde su sve ove veroispovesti bile zastupljene, i ja verujem da će njegov referat, pored referata Sajca (Seitz) i Mansfilda (Mansfield), bit još jedna potvrda stvarnog stanja u zemlji u našu korist.« Mihailović je također rekao da je McDowell s njim posjetio vojne bolnice i razgovarao s četnicima koje su većinom ranili partizani i da mu je McDowell rekao da će biti velikog skandala ako američki narod čuje da se nacionalistički vojnici ubijaju američkim oružjem koje isporučuju američki avioni.« [17]
Harold Macmillan, britanski izaslanik u Sredozemlju, je povodom toga objasnio šefu diplomatije Anthony Edenu da nema smisla preispitivati odnos prema Titu zbog upotrebe savezničkog oružja protiv "svojih sugrađana" kada četnici sarađuju sa Nemcima.[3]
McDowell je upozoravao da će u slučaju poveravanja jugoslovenske vlade Titu u zemlji izbiti građanski rat. On je u svom izvještaju od 22. novembra 1944. dao slijedeće preporuke:
- Saveznici trebaju svim snagama u Jugoslaviji narediti da obustave međusobnu borbu i vršenje nasilja, pod prijetnjom da će izgubiti savezničku pomoć.
- U sve veće gradove Jugoslavije trebalo bi poslati savezničke ekipe da uspostave osnovne organe uprave, surađujući sa onom grupom koja već kontrolira grad.
- U Jugoslaviji treba ustanoviti novu vladu sastavljenu trećinom od četnika, trećinom od partizana, a trećinom od osoba koje će iz redova Jugoslavena izabrati Saveznici. Vlada bi trebala pripremiti slobodne izbore i provesti ih pod savezničkim nadzorom.
- Ova vlada treba prihvatiti predaju i četničkih i partizanskih snaga i formirati od njih jedinstvenu jugoslavensku vojsku koja će se boriti protiv Nijemaca pod savezničkom komandom.[4]
Ne samo da su preporuke ovakve vrste ulazile u sferu visoke politike rezervirane za premijera Churchilla, već su također bile snažno u prilog četnika koje su Saveznici nakon dugo razmišljanja napustili, koje su partizani teško porazili i uz sudjelovanje Crvene armije primorali da napuste Srbiju i čije su pristalice u narodu bili ograničeni samo na stanovite dijelove zemlje. Štoviše, te se preporuke nisu osvrtale na britansku politiku, koja je bila zamišljena tako da sjedinjenjem izbjegličke vlade i Titovog Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije formira privremenu vladu DFJ, kao ni na britanske aranžmane sa sovjetskom vladom o podjeli utjecaja u Jugoslaviji po načelu 50:50 koji su upravo bili sklopljeni u oktobru u Moskvi i na koje su Sjedinjene Američke Države pristale. Rečju, te preporuke jedva da su se mogle uzeti ozbiljno.[4]
Za četnike je McDowellov neuspjeh da im pomogne bio još jedno u nizu razočaranja u situaciji koja se brzo pogoršavala.
McDowellova izjava istražnoj komisiji »Komiteta za nepristrano suđenje Draži Mihailoviću« bavi se uglavnom s dva pitanja: s onim o navodnoj kolaboraciji Mihailovića i Osovine i s pitanjem relativnog doprinosa četnika i partizana zajedničkoj borbi protiv Osovine. O prvom pitanju McDowell u svojoj izjavi kaže:
»Potpisani nije ni čuo ni vidio nikakve dokaze koji bi poslužili da se generala Mihailovića osobno ili oficire pod njegovom neposrednom komandom dovede u vezu s kolaboracijom s Nijemcima u bilo kojoj formi. Ovo potvrđuju ne samo osobna zapažanja već i ukupni dokumenti i razgovori vodeni s američkim, savezničkim i čak neprijateljskim licima. Tu su uključeni i vrlo visoki, i odgovorni britanski funkcionari.«[18]
Činjeničnu zasnovanost McDowellove odbrane Mihailovića su nakon rata opovrgli izveštaji drugih američkih obaveštajaca koji su pronašli dokaze da je Nemačka snabdevala četnike oružjem i medicinskim sredstvima.[19]
- ↑ http://www.ancestry.com/
- ↑ B. Latas, M. Delebdić, Četnički pokret Draže Mihailovića 1941 — 1945, BIGZ, Beograd, 1979, str. (391—396).
- ↑ 3,0 3,1 3,2 3,3 3,4 3,5 3,6 https://www.znaci.org/00001/294.pdf
- ↑ 4,0 4,1 4,2 4,3 4,4 4,5 Jozo Tomasevich: NADE U SPAS IZ SJEDINJENIH AMERIČKIH DRŽAVA
- ↑ Washington History Office, OP-23, M.D.T.O., Yugoslavia, Independent American Military Mission to Marshal Tito, 1944-1945, Order by Lt. Comdr. Edward J. Green, Aug. 15, 1944, File 176, Box 35, Entry 99, RG 226, NA. "You will inform General Mihailovich that your present mission is not of a political character and does not represent the Government of the United States except for the purposes of collecting and reporting strategic military and political information for use in the collective effort against the common enemy. You will make it entirely clear to General Mihailovich that you are not authorized to make any political commitment in the name of the United States."
- ↑ 6,0 6,1 6,2 6,3 6,4 Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Saslušanje optuženih
- ↑ Jovo Popović, Marko Lolić, Branko Latas: Pop izdaje, Stvarnost, Zagreb, 1988.
- ↑ Biber, ed., Tito-Churchill, p. 340.
- ↑ CASERTA-OSS-OP-1, File 4, Box 88, Entry 190, RG 226, NA.
- ↑ File 216, Box 26, Entry 136, RG 226, NA. "The unit sent to nationalist Serbia was in no way an 'American mission' but simply an intelligence [operation] to glean from a strategic area strategic information."
- ↑ https://www.znaci.org/00001/294.pdf "If the Parts were to withdraw their troops from Serbia and its borders, I believe there would be a considerable chance for an armistice in the Civil War in order to concentrate all Yugoslav troops against the Germans, the Parts in the West, the Nats in the east".
- ↑ The Secrets War. The Office of Strategic Services in World War II, National Archives and Records Administration, Washington, DC, Second Printing, 2002, strana 205
- ↑ 13,0 13,1 BARI-SI-PRO-32, Independent American Military Mission to Marshal Tito, November 1-15, 1944, File 325, Box 24, Entry 154, RG 226, NA.
- ↑ Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Ispitivanje svedoka i čitanje dokumenata
- ↑ 15,0 15,1 WASH-REG-INT-175, XX 10890, CI-IIR No. 36, Jan. 29, 1946, pp. 30-35, File 330, Box 60, Entry 109, RG 226, NA.
- ↑ F. O. 371/44262, R13335/8/92; Roberts, str. 256-257.
- ↑ Za tekst ovog pisma vidi Knjiga o Draži, II, 171 — 174.
- ↑ Report of Commission of Inquiry (Izvještaj istražne komisije), str. 13.
- ↑ WASH-REG-INT-175, CI-CIR/13, Jan. 31, 1946, p. 4, File 335, Box 60, Entry 109, RG 226, NA.